Kod nas u kući oduvijek se pilo dobro vino. Tata se brinuo da se ono nabavi još u onim „mračnim“ vremenima pa se, kad smo bili u Istri, obavezno išlo iz Novigrada u Tar po vino, a kad smo kasnije kupili kuću na Krku, onda se iz Punta po vino išlo u Vrbnik. Tadašnji terani, malvazije i žlahtine nisu bile ni nalik današnjima, ali se o vinu kod nas baš vodilo računa.
Prvi vinski sajam/festival koji sam pomnije obišla bio je 1996. godine Boston Wine Expo u Americi gdje sam studirala. Iste godine sam u New Yorku upoznala i intervjuirala čuvenu Lidiju Bastianich, koja mi je kuhala u legendarnoj „Felidiji“, a ja sam ju, prilično naivno, pitala zašto u restoranu ne drži hrvatska vina.
Sve mi se razjasnilo kad sam intervjuirala Ninosalava Duspera, čovjeka koji je bio prvi predsjednik Hrvatskog sommelierskog kluba i vodio ga od 1993. do lipnja 2005., a koji mi je objasnio sve tadašnje boljke hrvatskog vinarstva koje je tek kročilo svojim prvim ozbiljnijim koracima. Ja sam, pak, u Zagrebu, osim privatno, s prijateljem Mladenom Vukmirom, koji je bio daleko ispred mene u znanju, svoje prve „vinske korake“ radila uz pomoć vinoteke Bornstein i njenih tadašnjih vlasnika, Slavice i Vlade Borošića.
Toga smo se vinar Ivica Matošević i ja sjetili uz mnogo sentimenta – na nedavnoj dodjeli WoW nagrada za 2024. Kao urednica prvog hrvatskog ženskog lifestyle časopisa Gala Style, uvela sam rubriku u kojoj je upravo Slavica Borošić, do tada nezamislivo, pisala kolumnu o odnosu žena i vina. Oko 2010. sam se počela nešto ozbiljnije zanimati za vino i sasvim neozbiljno razmatrala mogućnost da osnujem žensku vinsku grupu.
Trebala se zvati „Klub sretnih „ ili „Vinske mušice“, a pretpostavila sam da će žene koje su u tom svijetu do tada bile poprilično zanemarene ili barem u drugom planu, zdušno prionuti na učenje i vlastitu promociju, ne bi li se afirmirale kao važan vinski faktor. Bila sam u pravu samo djelomično. Sve se za mene pretvorilo u poprilično ozbiljan a neplaćen posao, koji mi je i dalje drag – jer nikada ne odustajem – i koji na čelu udruge koja se zove Žene i vino/Women on Wine/WoW, radim od 2011. sve do danas.
Dakle, ove, 2026. godine, čini mi se, imam pravo pomalo obljetničarski, prigodno, pred samu 15.godišnjicu udruge, malo se prisjećati. Neću puno, časna riječ 😉 Neću govoriti/pisati ni o naših 200 događanja, ni o ograncima u Splitu i Rijeci; niti o veseljima, učenjima, još manje o trvenjima i raznim problemima i podmetanjima kojih uvijek u većim grupama neminovno ima. Neću se žaliti ni plakati o količini posla i rijetkim ženama (hvala im, znaju koje su) koje preuzimaju dio posla i odgovornosti, organizacije i motivacije… Jer, posao i dalje veseli pa ga zbog radosti i radim. Stoga ću ponosno ustvrditi da se udruga ne samo održala nego kroz godine i razvijala i rasla – i to bez ijedne kune pomoći države ili Grada. I bez zarade onih koji je vode. No, u današnjoj općoj poplavi, gotovo inflaciji raznovrsnih vinskih nagrada, priznanja, plaketa i vinskih slavlja, želim reći nešto o našim nagradama, začetim 2012.godine. Akciju biranja nazvala sam nepretenciozno, šaljivo: „Što žene žele“ i po prvi puta dala sommelierima, ljudima iz struke – na dodatnoj važnosti.
Dala sam im riječ kroz mogućnost da stvaraju inicijalne, nominacijske liste vina s kojih se svake godine glasa za WoW vino godine, po ženskom ukusu, a koje osvaja WoW Grand prix i koje vinara, autora, o trošku udruge, vodi negdje na vinsko studijsko putovanje u svijet. Slobodna sam reći da to za vinare radimo samo mi. Spajajući sommeliere, glasačko/biračko tijelo od oko 400 članica i simpatizerki udruge koje su na mailing listi – i stručni žiri od tri vinski obrazovane žene koje naslijepo biraju konačne pobjednike među finalistima – na neki način je „pokriven“ ukus sommeliera, široko glasačko tijelo i stručna odluka. I tako to:mi se žene obično manje hvalimo, ali, evo, nakon 15 godina postojanja udruge i 14 godina postojanja nagrade, prilika je da se i to spomene. A sada konačno i na konkretan događaj: zakašnjelu dodjelu, tj. predaju nagrade za najbolji pjenušac 2021., plešivičkoj obitelji Šember koja je u vrijeme dobitka nije preuzela. Potaknuta siječanjskom dodjelom WoW nagrada, a onda i već spomenutom plejadom vinskih događaja u siječnju, izbora ovih i onih najboljih vina, pozivnih vinskih festivala koji na sudjelovanje zovu samo vinske ikone itd. – odlučila sam, u društvu Maje Kuzmanović koja u udruzi vodi odnose s članstvom, skočiti u Donje Pavlovčane i uručiti tu zakašnjelu a vrlo zasluženu nagradu.
Svojim „Pavelom“ iz 2018., nagradu je za najbolji pjenušac 2021.osvojila obitelj Šember. Nije ukupna nagrada WoW Grand Prix, pa Šemberi nisu bili nigdje na putu (kao naši dosadašnji ukupni pobjednici koji su obišli Austriju, Italiju, Francusku, Mađarsku…) – ali su u konkurenciji izuzetnih pjenušaca (Korak Rosé Brut Natur 2017, Tomac Amfora 2016, Tomac Classic Brut Nature 2006 i Zure, Quinta essentia Brut) a prema inicijalnoj selekciji Ivana Juga – pobijedili glasovanjem WoWica i rječju finalnog „slijepog žirija“. U njemu su te godine bile ugledna vinarka Ana Šeršurić Palčić, naša najpoznatija sommelierka Danijela Kramarić i poznata vinska dama Karmela Tancabel, koju većina pamti iz doba Iločkih podruma.
Skulptura koju potpisuje GRUPA je od tadašnjeg izbora do danas bila na čuvanju kod mene i krasila mi kuću a sada je stigla u vinariju i ruke ponosnih vlasnika. Ne znam točno tko je smislio genijalni termin „šemberizacija“, tj. „Šemberizacija“, premda sumnjam na bračni par Srpek, sadašnje vlasnike najstarije vinoteke i wine bara Bornstein na zagrebačkom Kaptolu. Riječ je o terminu koji označava uživanje u predivnim vinima, ponajprije pjenušavim, ali ne isključivo, koja potpisuje ova krasna obitelj. Šemberi su Zdenko i supruga Ivanka, te Nikola, Lucija i Klara, danas odrasla oženjena/udata djeca od kojih neka imaju svoju djecu. Tako se mladolika Ivanka rado hvali da je trostruka baka a svi bi se opravdano trebali hvaliti svojim divnim vinima. No, svi najbolji vinari to ne čine jer su redovito – skromni. Minimalne intervencije, suradnja s prirodom u najboljem smislu riječi, nježnost, skromnost, tradicija, znanje, sve su to Šemberi. U legendarnom podrumu u Donjim Pavlovčanima pored Jastrebarskog, tradicija proizvodnje grožđa i vina u njeguje se stotinjak godina. Na površinama od oko 6 hektara prostiru se vinogradi na položajima Pavel, Bresnica, Vučjak, Starjak, Mladina, a o vrijednosti vina kuće Šember govore brojna odličja, među kojima ne samo srebrne i zlatne medalje nego i trofeji šampiona osvojeni na strukovnim ocjenjivanjima na međunarodnim sajmovima vina u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kombiniraju inoks i velike hrastove bačve a premda su u početku proizvodili mnogo više mirnih vina, kod njih je od 1991. svake godine sve više pjenušaca jer su im im pjenušava vina proizvedena dugotrajnom tradicionalnom metodom druge fermentacije u boci strast i ljubav. Maji i meni je bila čast susresti kćeri Klaru i novopečenu mamu Luciju Šember i njenog samo tri tjedna starog, preslatkog Maika.
Dok se sin Nikola Šember, koji je završio studij vinogradarstva i vinarstva na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, skijao, mi smo se kratko družili, a moj pas, Toy pudlica Romeo čak je i pozirao u podrumu, slasno grizao jedan čep od pjenušca (ah, sav je na “mamu”), a onda smo u podrumu imali i neočekivani susret s poznatim kvarnerskim sommelierom Klaudiom Jurčićem! Bilo nam je divno jer se kod Šembera u kušaonici svaki gost osjeća ugodno i dobrodošlo. Osjeća se duh roditelja Ružice i Stjepana koji su se počeli baviti vinom, ali i zajedničke energiju triju generacija obitelji koja je danas zasigurno među desetak najboljih hrvatskih vinarija. Konačnu primopredaju WoW nagrade začinili smo zdravicom s pjenušcem 100. Posebna je to sreća jer je posvećen „babi“ Dragi, Zdenkovoj baki rođenoj davne 1922. godine kad je u njenu čast posađen vinograd Bresnica. Kad se udavala Draga je kao miraz u obitelj Šember donijela upravo taj vinograd zasađen starim plešivičkim sortama.
Trsovi koji su posađeni prije 100 godina, još uvijek su tamo. Oni koji su završili svoj životni vijek bili su uklonjeni, a novi trsovi pukom slučajnošću nikada nisu bili posađeni. Od starih sorti na tom položaju (kraljevina, šipelj, žuti plavec, štajerska belina, graševina i crveni veltlinac samo su neke od njih) posađenih u tom vinogradu pretočeni su u bocu pjenušca! To je uistinu jedinstveni pjenušac koji se puni i obilježava godinom („96“, „98“, „100“…) a omjer sorti je uvijek drukčiji, ovisno o berbi. Svakako vino za arhivu i čuvanje!
Inače, Zdenko spada u onu vrstu iskrenih vinara koji ne “ušminkavaju” prirodu nego posao vinara odrađuju ponajprije u vinogradu, a u podrumu nastoje očuvati sortne izvornosti. Za njegov rosé pjenušac u kuloarima znalaca govore koa o najzavodljivijem pjenušcu od pinota crnog koji se može naći na tržištu, pa već postoji neformalna sljedba vinoljubaca koja ga svake godine nestrpljivo očekuju a pohode i PINK DAY Zagreb festival roséa. Sve je započelo jako davno. Djed i roditelji oduvijek su se bavili vinom, a onda su 1991. na tržište izbacili prvu etiketu. Njihovi su pjenušci proizvedeni klasičnom metodom a u početku im je mnogo pomogao Franjo Jambrović, nekadašnji upravitelj podruma Mladina. Šemberi posljednjih godina mnogo putuju i obilaze vinske regije a francuska Champagna iz koje dolaze najbolji svjetski pjenušci im je, logično, najdraža. Živjeli nam još dugo, dragi Šemberi, i radili nam ovako fina vina!
Sharing is caring!