WOW na Dolenjskem

 

S obzirom da proučavam vina i tome posvećujem dobar dio svog privatnog života (upravo sam ponosna da sam nakon dosta „štrebanja“ uspješno položila treći stupanj vinske edukacije WSET) a otkad živim u Novom mestu (radim u Ljubljani), shvatila sam da je slovenska regija Dolenjska pomalo zanemarena i – zapostavljena. Dugo je bila na lošem glasu zbog nedovoljno preciznog vinskog stila, ali ako je tako možda nekad i bilo, ovdje je, samo da se zna, upravo u tijeku svojevrsna vinska revolucija. Sa svojim terroirom i mladim enolozima, Dolenjska danas okreće posve novu stranicu u Posavju a vjerujem i šire, pa i izvan granica Slovenije. Relativno sam se nedavno uključila u agilnu i brojnu udrugu WOW/Žene i vino, čije članice popularno zovu WoW-ice, a koja postoji već gotovo 12 godina i djeluje u Zagrebu, Rijeci i Splitu uz nekoliko članica izvan Hrvatske, od kojih sam jedna od rijetkih i ja . Odmah po uključenju, predložila sam osnivačici i predsjednici, Sanji Muzaferiji, da za članice udruge organiziramo izlet u Dolenjsku a ona je to objeručke prihvatila. Ispočetka, priznajem, bila sam možda malo skeptična prema potencijalnom odazivu, s obzirom da nisam ponudila nijednu tzv. „influensersku“ lokaciju. Međutim, kad sam bila u mom rodnom Splitu, nazdravila sam sa splitskim WoW-icama na svom tek položenom sommelierskom ispitu i već tada su se ovdašnje članice u velikom broju počele zanimati za izlet, pa mojem oduševljenju nije bilo kraja. Odmah sam kontaktirala mladog ugostitelja Roka Vovka u čijoj „gostilni“ često objedujem sa suprugom i društvom, pa smo zajedno skovali okvirni plan. Tema: Dolenjska i njena eno-gastronomska budućnost, uz okupljanje entuzijastičnih vinara koji iskreno vjeruju u potencijale ove regije, klime, tla, autohtonih sorti i, naravno, u svoje nemalo znanje. Činjenica je da se inozemstva vraćaju obrazovani mladi ljudi, kući dolaze vrsni vinski poznavaoci koji se, mnogi iz iz obiteljskih razloga, ali i uvjerenja da se ovdje mogu stvoriti vinska čuda, naseljavaju u ovaj kraj. Jedni vjeruju kako su autohtone sorte, pozicija vinograda, tlo i klima idealni za pjenušce, drugi velike nade polažu u mirna vina a nama, zaljubljenicama u vino, zapravo je sasvim svejedno. Glavno da ima degustacijskog materijala. Predstavila sam plan Sanji i ženi odgovornoj za odnose s članstvom WOW-a, arhitektici i vinskoj poznavateljici Maji (Kuzmanović), i već dogovaramo izvidnički izlet. Još se snijeg nije do kraja otopio a one su već stigle iz Zagreba, znatiželjne i dobre volje te znalački kušale vina, ali upijale i novu energiju i filozofiju mladih vinara. I – veselo odobrile izlet! No, kako se približavalo vrijeme izleta, ideja se nadograđivala jer sam poželjela, osim kroz vino, predstaviti Dolenjsku i kao bogatu ekonomsku regiju, kulturno središte bogato poviješću i tradicijom. Baš kao što je interes članica Women on Wine bio velik, tako je i zanimanje vinara i ugostitelja te kulturnih djelatnika da ih ugoste – bio na zavidnoj razini. Za njih je bilo uzbudljivo i izazovno predstaviti se vinskim entuzijasticama i poznavateljicama iz susjedne države koja je podjednako bogata tradicijom i vinima. Nažalost, kao i uvijek, susrele smo se i s problemima. Ozbiljni razlozi spriječili su dolazak nekih, kiši kao iz kabla, oborine su velike, poplave neminovne. Uh! Ponovno pozivam sve uključene u organizaciju, razrađujemo plan B: degustacije i obilaske grada u slučaju kiše. I na kraju je, barem se nadam, sve spremno za sve situacije.


Prva stanica i destinacija za smještaj i okrepu gošći je, na ovim prostorima vrlo poznata, Gostilna Vovko. Nalazi se u blizini Novog mesta, u selu Ratež iznad poznatog dvorca Otočec, a može se slobodno ponositi tradicijom dugom 45 godina. Energični i mladi Manca i Rok Vovko danas su precizno odredili svoj stil ugostiteljstva i kuhinje i kod njih je većina jela baš kako kaže ime udruge – WoW! Vovko s ekipom spaja jednostavna tradicionalna dolenjska jela s inspirativnim novim elementima. Vinska karta je izvrsna, pa ponekad iznenađuje čak i iskusne vinske znalce. Marljive kuharice ovdje ručno mijese njoke, rezance, žlikrofe, štrukle. (ovdje smo u dva dana boravka nanizali prepoznatljiva jela s menija: heljdine njoke s janjećim raguom, juhu od koprive, štrukle od heljde, skute i estragona a „kruška u cvičku“ i Mančina torta su nam zasladile nepce). U sklopu restorana je i mali hotel koji svojim udobnim sobama podsjeća da u se životu treba znati i opustiti, osobito nakon dobre večere i čašice finih vina. Ovdje su se WoW-ice odmarale nakon svih doživljaja. Ali, vratimo se na početak: konačno, evo ih, stižu! Nasmijane (splitske) WoW-ice izlaze iz autobusa (Zagrepčanke i Riječanke pridružit će se kasnije) a ja hvatam reakcije na licima. Gledaju „gostilnu“ koja odiše poviješću obitelji, stara vrata njihove „kmetije“, dovratak urušenog dvorca, dive se stolovima izrađenim od recikliranog drvenog poda, novom podu koji je izgrađen od 400 godina starog krovišta… Starim materijalima ovdje je udahnut sasvim novi život.

Nakon foto-sessiona u vrtu, krenulo je i uređivanje za večeru. Ma koji Met Gala! Nema usporedbe. Ove su žene obule vrtoglavo visoke pete, složile prekrasne stylinge, „nabacile“ šminku i naprosto – zablistale. Goste lokala ostavile su doslovno bez daha. Da bi imale, u posebnoj prostoriji svoja je vina prvi predstavio mladi vinar Janez Colnar koji je zajedno s ocem i stricem, uložio novac i znanje, ljubav i ambicije u veliku novu vinariju koja je ogledni primjer posljednje riječi tehnologije i pametnog planiranja, a iza svega stoji zero waste fizlozofija. Počelo se s vinom od autohtone dolenjske sorte žametne črnine. Svijetle je, blijedo crvene boje, pa je jedna od gošći iz Dalmacije primijetila da ima boju bevande, a Janez objasnio kako to grožđe ima vrlo tanku kožicu i nema mnogo tanina, pa odatle takva boja, dok je okus voćan, lagan, svjež… Kušaju se i laški rizling (u Hrvatskoj: graševina), modra frankinja (frankovka) i – perjanica kuće, izvrstan rosé od crnog pinota i frankovke. Janez Colnar brižno sljubljuje svoja vina uz slasne zalogaje kuće Vovko a Manca, Rok i Tibor tetoše svoje gošće koje se, posljedično, osjećaju kao kraljice. Ali, nije još kraj, sada stiže Rok s dvije harmonike, jednom za standardni repertoar a drugom za slovenske polke i valcere. „Pao“ je i ples: Adela Visković, šefica splitskog ogranka WOW i Jože Oberstar, moj suprug, zauzeli su podij, a kasnije se u plesu ogledao i Janez Colnar. Svi se sretno i spretno vrte po 400 godina starom podu, pardon, krovu. A nije da se nije i skladno zapjevalo…Ponesen atmosferom, Janez poziva da gošće iz Hrvatske premda im je raspored itekako „zgusnut“, sutra ipak dođu i u obilazak njegove vinarije. A onda je već „kasna ura i vaja poć’ leć’“, jer sutra je novi dan. Prognoza je bila gotovo zastrašujuća, kiša se predviđala na svim aplikacijama, ali uživo, ujutro – evo sunca. Prvo se pojavilo plašljivo i bojažljivo, a onda sve odlučnije pa su sve prognoze pale u vodu. Ili – u sunce. Sreća prati hrabre.

 

Svega na nekoliko kilometara udaljenosti od Vovka, na otoku u rijeci Krki, nalazi se prekrasan dvorac Otočec, koji ovdje ponosno stoji od 13. stoljeća. Inicijalno to, zapravo nije bio otok, nego su ga zbog zaštite namjerno prokopom opkolili rijekom. Legenda, pak, kaže da je nekoć jedna grofica pod okriljem noći rado bježala u zagrljaj obližnjih momaka, pa je njezin zabrinuti suprug, ne bi li živahnu groficu malo primirio, odlučio učiniti imanje otokom.

Put dalje vodi do vinarije Domaine Slapšak, u zaseoku Telče u općini Sevnica. Odakle vinariji francusko-slovensko ime? Ne, ne radi se o pretencioznom domaćinu nego točnoj oznaci provenijencije podruma. Francusko znanje i slovenska tradicija ovdje su se s ljubavlju udružili i priskrbili podrumu čarobnu formulu za izvrsne pjenušce, rađene po tradicionalnoj metodi sekundarnog vrenja u boci. Vinogradi potječu od pradjeda sadašnjih vlasnika, a njihova kći je iz Francuske dovela Francoisa Bottona, vinskog eksperta iz Champagne, koje je svoje znanje brusio u prestižnoj i slavnoj šampanjskoj kući Roederer. Još jedan WoW! On je tada otkrio da za njega tada nova, a u svijetu zapravo među najstarijim sortama, žametna črnina, dozrijeva istovremeno kad i grožđe u Champagni, te da s obzirom na optimalni omjer šećera i kiselina, a u kombinaciji s nadmorskom visinom (500 m) i tlom – ima uistinu odličan potencijal za pjenušava vina.

Pogled koji puca iz njihove vinarije dostojan je svačije profilne ili naslovne fotografije na Facebooku a majka, zet, sin i nevjesta spremili su zalogajčiće za „čokniti“. Ima li što ljepše?! Andrej Splašak predstavio je podrum te jednostavno i svima razumljivo otkrio cilj, vinsku filozofiju i viziju koju ovdje njeguju. Francois u svakom trenutku nadopunjuje Andreja i spremno odgovara na sva pitanja. Prvi su podrum na ovim prostorima koji koristi vina iz rezerve kako bi iz godine u godinu, očuvali svoj karakter u finalnom proizvodu. Širili su svoje vinograde sadnjom chardonnaya i crnog pinota a WoW-icama ponudili na kušanje 4 pjenušca: Brut reserve, Blanc de blancs, Brut rosé i Brut nature ŽČ, što je skraćenica od žametne črnine, koja je ovdje postala gotovo popularnija od sad već slavnog „ŠČ“ „Leta 3“. Pjenušci ove kuće su voćni, odležani na kvascima, a pobjednik dana za WoW-ice bio je Blanc de Blancs. Jasni mirisi agruma i ananasa, okusi kroasana i dunje. Nakon Splašaka, jednoglasna odluka je bila da se svrati i u Vinsku klet Colnar, jer osim obavezne nabave sinoć degustiranih vina, svi su željeli obići inovativni, ugljično neutralni podrum.

Kažu da su Colnari na ovom području već od 1408., a posebna je obiteljska tradicija da se svakom prvorođenom sinu daje ime Janez. Ta tradicija postoji od 1747. i nastavlja se sve do danas pa je „naš“ Janez već 8. po redu. Zanimljivo je i znakovito da se upravo u vrijeme obilaska WoW-ica krstio novi obiteljski nasljednik, 9. Janez. Možemo se samo nadati da će nastaviti vinarsku tradiciju. Obitelj je u početku na svom imanju uzgajala stoku, bavila se ugostiteljstvom i turizmom, a prvu lozu su zasadili 2001. Danas obrađuju 50000 loza a 2022. su otvorili najmoderniji vinski podrum koji prerađuje sav otpadni materijal koji nastaje u procesu proizvodnje vina. Ulje i brašno iz grožđanih sjemenki bogati su resveratrolom, pa se ponekad u šali kaže da su žene koje piju vino, izgledom mlađahne upravo zbog ovog snažnog prirodnog antioksidansa. (U udruzi WOW je to svakako primjetno.) Na krovu vinarije solarna je elektrana koja podrum čini neovisnim od komercijalne mreže. A tek vina…! Naš Janez VIII, vratio se sa specijalizacije iz europskih podruma posve spreman da se uhvati ukoštac s predrasudama oko dolenjskih vina. Za razliku od Charlesa III koji je na svoju krunu dugo čekao, mladi Janez VIII je već 3. put okrunjen kralj „cvička“ (cvičeka). Ugledni Decanter mu je iz Londona za tu priliku poslao i brončanu medalju. Dragi Karlo 3. sakrij se, jer Janez rules. No to nije sve, za svoj rosé je 2019. dobio zlatnu Decanterovu medalju i uvrstio se među 5 najboljih roséa. (Sanja Muzaferija, osnivačica Pink Daya mu je iz Zagreba poručila da na idući, 11. po redu, naprosto mora doći). Najveće iznenađenje bilo je vino od žametovke koje je Dalmatinke (koje su prevladavale u društvu, a navikle na puna, taninska crna vina), ostavilo doslovno bez teksta. Spremno su se odazvale izazovu i vrijedno polako degustirale ovo crveno vino koje nije snažno alkoholno, svijetle je boje, niskih tanina i visokih kiselina. Odležana graševina (u Sloveniji: laški rizling), Collis (cuvée svih bijelih vrsta) i izvrsna frankovka i dalje su podgrijavali itekako zanimljive rasprave započete još večer ranije. Slijedila je večera, ponovno kod Vovka. Uvijek predivnu hranu, ovoga puta su pratila vina vinarije kuće Dular iz okolice Krškog. Njihova je filozofija jednostavna, vinogradi okružuju njihovo imanje, a život i rad posve su usklađeni s prirodom. Kod njih kemikalije i herbicidi nemaju pristup.

Vina se rijetko filtriraju, što nikome nije smetalo, a WoW-ice su dobro potkovane znanjem te mogu shvatiti i cijeniti ovakvu filozofiju i trud vinara. Vinar se, nažalost, nije uspio osobno pridružiti društvu jer su se te subote održavale mnoge važne slovenske vinske manifestacije, ali je zato Rok Vovko iz rukava izvadio snažan adut: sommeliersku legendu Sergija Cesara. Dopredsjednica udruge WOW, Riječanka Margita Belušić, odmah ga je prepoznala iz svoje sommelierske škole, i u čudu pitala čime smo to zaslužile ovaj visoki posjet, Cezara vina. Očito je istinito: – nomen est omen! Premda široj publici manje poznat, među sommelierima ima međunarodni ugled. Njegovo društvo Sommeliera educiralo je više od tisuću budućih sommeliera, a kaže da ih je po cijeloj Europi „uzgojio“ još dvostruko više. Predavao je i u Hrvatskoj, gdje su među njegovim prvim učenicima bili danas legendarni vinari Ivica Matošević i Gianfranco Kozlović. No, Cesarovo znanje nije samo usko vinski specijalizirano, nego je on veliki poznavatelj začina, namirnica, kulinarskih tehnika…Slijedove Vovkovih tradicionalnih jela uglazbio je sa sauvignonom, chardonnayem, frankovkom i žutim muškatom kuće Dular. Crpili smo Cesarovo znanje, a on je uživao u društvu prelijepih žena. Treći dan, došao je red da se gošćama iz Hrvatske pokaže i predstavi moj drugi dom, Novo mesto, a da ja konačno odgovorim na to kako sam uopće ikada mogla ostaviti Split. Ovdje sam se oslonila na jaki adut, svoju prijateljicu Klavdiju Kotar: pjesnikinju, srcem i dušom uronjenu u kulturno tkivo Novog mesta. Lutkarska, folklorna, likovna kazališna scena – ništa joj nije strano, u sve je uključena kao voditeljica Javnog kulturnog fonda Slovenije, podružnice Novo mesto.

Na kratkoj šetnici Brega, od Glavnog trga do Stolne crkve Kapitelja, Klavdija je predstavila povijest grada, galeriju u kojoj izlaže njen otac, međunarodno priznati akademski slikar Jože Kotar. Otvara nam i atelier na brijegu iznad rijeke Krke, koji sunce rasvjetljava da bi njegove slike boje, kistovi, izložba „ COLORES MECUM PORTO“ u Galeriji Dolenjskog muzeja Novo mesto, još više obasjali posjetiteljice. Ovdje se vodi razgovor sa slikarom koji govori o svakom svom potezu, nijansi, ideji, snu i dubokim promišljanjima koja su dovele do pojedine kompozicije.

Naše poznavateljice vina su u sekundi postale poklonice suvremene umjetnosti! A to još uvijek nije bilo sve: iza ugla je Dolenjski muzej, u kojem umirovljena profesorica arheologije uživa u situlama, brončanim vjedrima koja su dio značajnog nalazišta halstatske kulture. Ovo je osobito oduševilo jednu zagrebačku gošću, profesoricu arheologije. A na 50-tak metara, uza stepenice, nalazi se stolna crkva Šent Miklavža sa svojim – Tintorettom.

Zagrebačko-splitsku gošću koja je turistički vodič i ljubiteljica umjetnosti, ovo je posve razgalilo, a ni ostale nisu bile manje zatečene ali i razdragane. Klavdija je nenametljivo predstavila Novo mesto, koje neki drže svojevrsnim „ekonomskim paradnim konjem“ Slovenije a s posebnim žarom je govorila o projektu „Zaboravljena polovica“ kojem je cilj bio izvući iz zaborava važne žene koje su u povijest Novoga mesta utkale cijeli svoj život a ostale polu-zaboravljene.

Danas je njihova nerijetko životna saga potkrijepljena dokazima i u okviru ovog projekta je njihovu borbu i rad na margini približila novim generacijama. Po njima su sada nazvali ulice, organizirani su okrugli stolovi, a tu je i turistička tura koja i znatiželjnim posjetiteljima pokazuje ne samo zemljopisne značajke Novoga mesta nego i sve njegove/njihove priče. Prve profesorice, umjetnice, radne terapeutke, medicinske sestre. Divno! Uistinu i bez pretjerivanja, WoW-ice pune dojmova dolaze u Hišu Fink.

Chef Damjan, otvorio je u nedjelju (kad se inače ne radi) svoj fine dining restoran – samo zbog gošći. Ovdje je vinska karta prebogata a sommelier Gregor Kren, je jedan od najboljih u Sloveniji. Kako su gošće uglavnom bile iz Dalmacije, zanimljiva je bila još jedna podudarnost: most preko Krke u Irči vasi za ovu priliku je „dosegnuo“ čak do Pelješca, ako ne zemljopisno, sasvim sigurno – emocionalno. Oba su, naime, djelo priznatog slovenskog projektanta Marjana Pipenbahera. A nakon odličnog ručka od svježe jadranske tune i slatkovodne štuke, bio je red nazdraviti uspješnom izletu. U slikovitom selu Obrh na izvoru, jednoj od stotinjak pritoka rijeke Krke, posjetili smo destileriju Berryshka.

I njihova filozofija započinje u prirodi. Početak je eterično ulje borovica od kojih se rade višestruko nmeđunarodno nagrađivani gin i rakija koji samo u ovoj destileriji odležavaju u hrastovim bačvama (hrast je slavonski!). S dropom se lože peći, s izvorom hlade destilat: sve je tu, bez otpada. A nakon gina i rakije, rodila im se ideja i o čokoladi. A sukladno zero waste filozofiji bilo je najzgodnije napraviti čašice za žestoka pića od čokolade, uliti u njih neki liker (a i toga imaju a repertoaru) pa sve to i popiti i pojesti, a na kraju, ako treba, polizati i prste. Na predivnoj terasi s pogledom na izvor, (dubok je 35 metara a na dnu su WoW-icama pozirale i čovječje ribice, neprijeporni dokaz djevičanske čistoće) i na englesku travicu koja potvrđuje radni naziv koje su WoW-ice smislile za Dolenjsku: Zelenska! Na koncu, čini mi se da je cilj postignut, široj se javnosti predstavila nepravedno zapostavljena regija Dolenjska, vina su sa svojim značajkama i potencijalom oduševila kolegice, mini bus koji je kretao za Split pucao je „po šavovima“ pun kartona vina, i inih dobrota. U svim predstavljanjima podruma i gostionica dominirali su izrazi tradicija, autohtone sorte, obitelj, samoodrživost, harmonija s prirodom…a raspoloženje je bilo na visokoj, najvišoj razini. Dolenjska se lijepo, bez iole srama otkrila ženama iz tri najveća grada Hrvatske i mislim da može biti itekako ponosna i podičiti se svojim vinima, gastronomijom, gostoljubivošću, umjetnošću, poviješću, aktivizmom, kulturom. Bogata je i šarmantna, a svoje gošće s radošću očekuje ponovno!

Izlet osmislila i realizirala i tekst napisala: Aleksandra Aleksandrova Oberstar
Tekst uredila: Sanja Muzaferija
Fotografirali: Marko Klinc i članice udruge WOW

Sharing is caring!

Događanja