„Dabogda te dopala Šolta“, stara je kletva kojom su dalmatinske matere prijetile kćerkama u prošlim vremenima. Značila je: udaš li se na Šoltu, čekat će te mukotrpan život i težak fizički rad. Bio je to je otok koji se sporo razvijao, ali vremena su se promijenila.
Znale su WoW-ice da je sada kletva potpuno besmislena, jer provjerile su to još 2018. godine posjetivši šoltanske vinare. Kušajući vina Kaštelanca, Purtića-Marinac i Burice, uživale su u dalmatinskim delicijama, djevičanskom ulju i medu.
Ovaj put, izbor je pao na vinara Karla Balića iz Srednjeg Sela, koji je usput rečeno zaposlen u splitskom poduzeću za vodoopskrbu. Njegov otac, djed i pradjed živjeli su od rada na zemlji, bavili se maslinarstvom i vinogradarstvom, tako da je Karlo zapravo bio „spašen“ zaposlivši se u javnoj službi na što bi otac često znao reći: „u vodi je kruv, a ne u vinu“. No, teško je pobjeći genima predaka, pa kad je 2013. godine Općina Šolta počela potpomagati revitalizaciju autohtone sorte dobričić, Balić je za svoj gušt i hobi posadio 2,5 tisuće loza i cijela obitelj se vrijedno uhvatila posla. Sada njegovi vinogradi broje više od 8 tisuća loza, najviše dobričića, ali i merlota, plavca malog, babića, maraštine i pošipa.
Kročivši na šoltansko tlo prvo se krenulo u obilazak povijesnih znamenitosti otoka prepustivši se izboru simpatične domaćice, direktorice Turističke zajednice Maje Radman.
Prve kule za obranu izgrađene su na otoku u 15. stoljeću za vrijeme mletačkih borbi protiv Turaka. Jedna je takva u Grohotama, najstarijem i najvećem naselju – Slavića kula, obnovljena te danas postoji kao administrativno središte Općine Šolta.
U blizini Slavića kule nalazi se imanje koje je nekoć bilo vlasništvo Bratovštine sv. Stjepana Prvomučenika, sveca zaštitnika Grohota. Članovi bratovštine (bratimi) su se ondje sastajali, proizvodili i skladištili vino, maslinovo ulje i ostala zajednička dobra, a danas je to mjesto održavanja mnogih kulturnih i društvenih događanja.
U Grohotama se 1914.g. rodio poznati samouki slikar Eugen Buktenica, uvršten među 50 najpoznatijih naivaca u cijelom svijetu, a njegov nećak, nasljednik Vicko Buktenica, po Eugenovoj oporuci, uredio je Spomen dom i Galeriju, osnovao Likovnu udrugu te nastavio slikarsku tradiciju.
Ono što je WoW-ice oduševilo gotovo kao i vino, je sudjelovanje na slikarskoj radionici u ateljeu Vicka Buktenice. Stavile su pregače, istisnule boje, izabrale kistove, a Vice je strpljivo hodeći od žene do žene davao upute i šaptao: bravo, odlično, omekšaj, pleši rukom, opusti se…Taj samonikli slikar, šoltanski slavuj i ribar lakoćom je vodio kroz mirne kompozicije raskoša boja. Nekima je slikanje išlo, a neke su morale i ponoviti. Na kraju su se svim ženama, kroz modro more i ružičasto nebo, probijale zelene konture otočića pred Maslinicom.
Govorio je Vice o sebi, djetinjstvu, počecima slikanja, amaterizmu, kasnijem nizu uspjeha, konzumerizmu, intuiciji, slobodnom izražavanju, nemogućnosti svrstavanja u neki od likovnih pravaca do formiranja svog pravca okarakteriziranog kao „naiva nova“. U svojim slikama on na čudesan način spaja naivu i dječji likovni izražaj.
U drugom dijelu, radionica je doživjela vrhunac prilikom zajedničkog stvaranja nove slike tehnikom koju Vice zove “apstrakcija naiva”, a izvodi se štrcanjem boja po platnu što predstavlja neku vrstu stvaralačke psihoterapije. Iako je stručnjaci uspoređuju s tehnikom slavnog Jacksona Pollocka, Vicina djela pršte osobnim, autentičnim dalmatinskim koloritom.
Krenuvši naposljetku prema vinskom odredištu u Srednjem Selu, nije se mogao propustiti posjet novouređenoj nečujamskoj uvali Piškera gdje je rimski car Dioklecijan imao svoj ribnjak 295. god. pr. Kr, a ostaci se danas samo naziru pod morem.
Imanjem Karla Balića dominira stara obiteljska kuća čija rustikalna drvena vrata vode u debelu hladovinu kamenih zidova, u konobu idealnu za druženje i vinske prezentacije. Dalo se naslutiti da slijedi čisti hedonizam domaćih delicija iz podmorja Šolte i prekrasnih vina ekološke proizvodnje.
Uz vrući kruh, inćune u maslinovom ulju i riblju paštetu, lijepo je klizila maraština rashlađena baš kako treba.
A onda se iz velike crne „teče“, tek skinute s vatre, zacaklio crni rižot od domaće sipe kojeg je trebalo dobro ispirati pošipom.
Potom je na stolu osvanula hobotnica s krumpirima, zalijevana „dobrim dobričićem“, i dok se kuhala i dok se jela. Još jednom su WoW-ice potvrdile iskustvo odličnog potencijala dobričića, tog dugo zanemarenog, a pored crljenka također značajnog roditelja plavca malog.
Vrhunac gastronomskog doživljaja bio je bijeli brudet od ugora, grdobine i škarpine spreman na živoj vatri. Dugo će taj okus ostati u nepcima, možda zauvijek, jer nizali su se komentari: „Kako bez pomidora? Ovako ukusan brudet nikada nisam jela“… Uz brudet, Balić je otvorio cuvée od dobričića, merlota i babića odležan u barrique koji je plijenio jakim aromama i blagom trpkošću.
Na kraju su poslužene kroštule i kušao se prekrasan merlot kojeg ima toliko malo, da ga se pije ko sveto ulje.
Trebalo je sve te silne kalorije potrošiti, a to kao da su znali članovi šoltanske klape Sotto voce. Gitare, harmonika i perkusije pratile su njihove vokale, ali se ni raspoložene WoW-ice nisu dale nadjačati. Pjevalo se i plesalo, smijalo i grlilo. Sve u svemu, bilo je fenomenalno.
Zaista treba zahvaliti svim domaćinima koji su stvorili ovaj jedinstveni događaj, a posebno Karlu i njegovoj djeci, na pažnji i iskrenoj gostoljubivosti.
Starinska izreka s početka dobila je novu definiciju „dabogda nas opet dopala Šolta“!
Tekst: Nada Piacun
Fotografije: Adela Visković
Sharing is caring!