Reći da volim Italiju bio bi „understatement“. Obožavam je. Davnih sam godina nakon diplome na fakultetu, s prijateljicom vlakom putovala od Verone preko Firence sve do Rima, zaljubljujući se putem u gradove, sela i mladiće… Te ljubavi nisu uvijek bile sretne, ali je ljubav prema Italiji i svemu talijanskom – od jela do pića; od povijesti do vina; od arhitekture do ležernosti življenja – samo rasla. Nakon tih mladenačkih dana, Italiji sam se u raznim prilikama vraćala još mnogo puta. U Trst. U šoping i na ručak. U predivnu Bolognu, poslom. U Toscanu, na uživanje. U Milano, poslom i u posjet prijateljima. Zbog mode i dizajna. No, posljednje, nedavno, moj drugi posjet Pijemontu, premda kratko putovanje, bio je sasvim poseban. Bilo je to nagradno putovanje koje WOW ili sam ili uz pomoć sponzora organizira za svoje šampione u natjecanju „Što žene žele“ za najbolje vino godine. 2022. pobijedila je vinarija Benvenuti. I to ne prvi puta, ali ovoga puta je bila ukupni pobjednik sa svojim već slavnim desertnim vinom San Salvatore. U ime vinarije je zbog spriječenosti vlasnika išla prva dama vinarije, Adriana Glavić, koja je fantastično predstavljala vina motovunskih vinskih prvaka. Prevedeno, Pijemont bi bilo otprilike podnožje planine jer Alpe ovdje stvaraju prepoznatljivu kulisu regije pod čijim oblacima rastu i dozrijevaju neka od najboljih i najdugovječnijih vina svijeta, poput Barola.
Naravno, vino je većinom pratnja hrani, a ona je upravo u ovoj regiji među najboljima, ako ne i najbolja u Italiji. Ovdje je začet i pokret Slow Food i to 1986., i to u doba kad su se svi globalno počeli strahovito nekamo žuriti, pa je cvao fast food. Osnivač pokreta Slow Food, Carlo Petrini, pak, vjeruje da svatko ima pravo na dobru, čistu i iskrenu hranu proizvedenu na načelima „fair tradea“. I danas se, upravo ovdje, u mjestu Pollenzo nedaleko Torina, Slow Food može studirati na Universita delle Scienze gastronomiche. Namirnice kojima se Pijemont opravdano ponosi su tartufi, divljač, lješnjaci a tamošnja kuhinja objedinjuje najbolje od dvije najjače svjetske eno-gastro velesile Italije i Francuske, između kojih se i ugnijezdio. Jedan od specijaliteta svakako je vitello tonato, teletina s tunjevinom koja iako naizgled nije dobar spoj, zapravo jest kombinacija koja je iz raja izašla. Tu se mnogo jede i crni kelj, ali guščja jetra – vjerojatno zbog blizine Francuske. Također, baš je ovdje i polovina ukupne talijanske proizvodnje riže, pa su rižoti među najfinijima na svijetu. No, vratimo se mi vinu.
Sredinom 19.stoljeća, grof Camillio Cavour iz kraljevske dinastije Savoja, u Pijemont je doveo stručnjake iz Francuske da rade na razvoju vinarstva u regiji pa se Pijemont diči s najviše DOCG-a u cijeloj Italiji i preko 50 apelacija. Najpoznatija sorta je nebbiolo, koja ime zahvaljuje poznatim pijemontskim maglama, a vina od te sorte su barbaresco i barolo. Putovanje nam je organizirao dvojac pod imenom „Croatia by the Glass“/Hrvatska na čašu a u sastavu Tomislav Tuđen i Jure Andrijašević i bili su besprijekorni vodiči i društvo. Ostatak ekipe je bio na visini – i po znanju i po zanimanju za vino, ali i, ništa manje važno, po dobroj energiji i raspoloženju. Premda Pijemont inače odlikuju duge jeseni kad je česta upravo ta gusta magla, pa i snijeg, mi smo imali divno, sunčano i ne previše hladno vrijeme.
Prva stanica bio je prekrasan gradić Soave, nedaleko Verone, najpoznatiji po impresivnoj utvrdi iz 15.stoljeća, gdje smo i ručali u preslatkom restoranu „Il Drago“. Premda nevelik, može se pohvaliti lokalnim specijalitetima i fantastičnom vinskom kartom. Mi smo hranu kombinirali s odličnim Soaveom Gini Salvarenza Contrada. Soave je i pokrajina i gradić u regiji Veneto, najvećoj vinskoj regiji Italije, koja je, osim po Proseccu poznata po bijelim vinima s prvih cruova Italije u Soaveu i fantastičnim crnim vinima Valpolicelle. Naravno, i po istoimenom vinu od koje se najvećim dijelom dobiva od lokalne sorte Garganega. Uz vina Gini, Anselmi i Suavia vjerojatno najpoznatiji proizvođač u regiji je vinarija Pieropan.
Bila je to naša druga „stanica“ na kojoj nas je dočekao Andrea, predstavnik 4. generacije obitelji i poveo nas na turu pod nazivom Timeless wines (Bezvremena vina). Prošli smo kroz impresivnu novu vinariju koja je pravo arhitektonsko remek djelo; kroz dijelove proizvodnje i podruma, a potom kušali ukupno 9 etiketa njihovih ponajboljih vina.
Zapravo su to bile vertikale (različita godišta) triju etiketa s najboljih položaja, vinograda La Morra i Calvarino kako bi vidjeli kako se to vino razvija. Najbolje rezultate postiže između 3 i 6 godina nakon berbe, mlađe od toga je još pomalo iskričavo, dok ga daljnje starenje odvodi u oksidirane note. Uglavnom, impresivna vinarija, odlična vina i fenomenalno iskustvo.
Tek smo navečer stigli u Pijemont i premda umorni, uživali u večeri s jelima obilno „začinjenim“ tartufima, u restoranu „Mongaletto“ . Dojmio me se rosé Anfora Il Nini, 2022. iz pijemontske pod-regije Langhe. Nakon odmora u slatkom agriturizmu u blizini Albe, i bogatog doruička od namirnica s njihove farme, taj nas je drugi dan čekao obilazak dviju vinarija, od kojih prva, Abbona (Langhe), na najbolji način spaja tradiciju i rustikalnost s modernim vinarstvom.
Vinogradi Marziana Abbone, vinara i poljoprivrednika velike osjetljivosti i predanosti zaštiti okoliša, a vinariju je osnovao Marzianov otac Celso koji je prije šezdesetak godina posadio vinograd Doriolo. Marziano je preuzeo očev izazov i strast, te s najvećom pažnjom i strpljenjem nastavio proizvoditi vina vrhunske kvalitete. Vinogradi, koji pokrivaju područje od 52 hektara, zasađeni su na nekim od najpoznatijih CRU-ova: Doriolo (dolcetto), Rinaldi (Barbera), Bricco Barone (Nebbiolo), Pressenda (Barolo), Terlo Ravera (Barolo), Cerviano ( Barolo), Occhetti (Arneis) i San Luigi (dolcetto, Viogner).
Vinski podrum, sagrađen u kolovozu 2006, a koji se prostire na površini od 2500 četvornih metara, mjesto je gdje se pažljivom preradom grožđa u kombinaciji s korištenjem moderne tehnologije, odvija proces dobivanja vina koje ispunjava i najzahtjevnije ukuse. Bilo nam je drago kad smo shvatili da će obilazak ove kultne vinarije voditi simpatična Eleonora čija majka je porijeklom iz Hercegovine, pa je s nama razgovarala hrvatski. Razveselili se mi njoj, a i ona nama.
Tako je ispalo da smo dobili i nekoliko dodatnih etiketa na kušanje, uz već ionako bogat „flight“ pod nazivom Cru Experience. Uz nekoliko iznimnih Barola iz različitih berbi, najviše u sjećanju ostaje izvanredno vino Cinerino, od sorte Viognier, odležavano u hrastu. Na samom kraju ture, pridružio nam se i sam vinar Marziano Abbona, visok i naočit gospodin u godinama, veliki vinar koji nas je šarmirao i oduševio spontanošću. Jedan od vrhunaca ne samo dana, nego možda i cijelog putovanja, bio je ručak u restoranu Bovio. Pravi spektakl! Od lokacije s pogledom na nepregledne vinograde Barola, dvorce Langhea i gotovo cijelu regiju, preko izvrsnih domaćih jela pa sve do vinske karte debljine Biblije, koju bih, da sam je naumila proučiti, čitala i danas. I na kraju kava i kolačići te panettone koji su se topili u ustima.
Nakon toga, posjet vinariji Fontanafredda, koju sam jednom već posjetila i znam da je najveća i najpoznatija vinarija Pijemonta a osnovao ju je prvi talijanski kralj Vittorio Emanuele II još 1858. Iako bi se uz proizvodnju od 8 milijuna litara vina godišnje možda moglo posumnjati u izvrsnost i govoriti o „industriji“, ipak je sve što smo kušali bilo više nego odlično. Uostalom, njihova su vina uvrštena u 100 najboljih na svijetu, a vinogradi im se ubrajaju u UNESCO-vu svjetsku baštinu i zaštićene lokalitete.
Risorgimento (preporod) je krenuo upravo iz Pijemonta i lokalna vladajuća dinastija Savoja zavladala je cijelom Italijom, pa je jedno vrijeme Torino bio glavni grad Italije, a svakako je, kažu “grad na najljepšoj poziciji na svijetu”. Boja torinske zastave i grba azzurro je i danas nacionalna boja Italije i, naravno, boja njihove nogometne reprezentacije, legendarnih Azzurra. Taj elegantni grad, četvrti po veličini u Italiji, svojevrsni je manji pandan Parizu, kako mu tepaju zbog hedonističkog načina života, bogate kulture te jake industrijske baštine, središte je talijanske industrije, ali i kulture kave i slastičarstva.
Sjaju torinskog „slatkog života“ pridonosi i bogata tradicija Aperitiva, gdje se uz sitne zalogaje uživa uz koktele s amarima i vermutima. Mi smo uživali u ručku „al fresco“, na divnom suncu – u Farmacia del Cambio, koji je bistro dio vrhunskog istoimenog restorana, zagrijani koktelom Negroni i Franciacortama koje su uslijedile. Torino je grad vermuta i vrhunski razvijene i njegovane kulture stola, u kojem su izmišljeni i espresso i grisini, kao i slavni sendviči tramezzini. Nakon ručka posjetili smo još jedan mali bistro, dom vrhunskih vermuta Mulassano. Podjednako je slavan i Caffè Al Bicerin. Izgovara se kao kod nas u Dalmaciji, bićerin, ali znači nešto drugo: tj. desertno piće koje se ovdje pojavilo još u 18. Stoljeću: ukusna slastica s miljekom, čokoladom, vrhnjem, šlagom, ponekad kakaom i – kavom. Servira se u čaši s metalnim držačem a o njemu su pisali i Umberto Eco i Alexander Dumas.
Uz sve delikatese u kojima smo uživali, valja spomenuti i nešto sasvim drugo i drukčije, po čemu je Torino također poznat, a to je slavni Muzej automobila prepun oldtimera koji oduzimaju dah, uzbudljivih automobila koji su obilježili ne samo talijansku nego i svjetsku auto-industriju. Za sve koji vole dobar dizajn, divan način života, hranu i vina (a tko ne voli?), Pijemont je obavezna destinacija! Nevjerojatni krajolici prepuni vinograda, regija u kojoj je kultura pijenja vina uočljiva na svakom koraku. Zapravo, ne znam jesmo li negdje vidjeli da netko pije pivo, sok ili sodu – u svih pet restorana koje smo posjetili. Cijene jesu malo višlje, pogotovo ako se zaigrate s tartufima i uistinu vrhunskim vinima, ali za sve one koji imaju iskustva sa cijenama na hrvatskoj obali tijekom sezone, ovo i nije bio neki cjenovni šok. Dapače, u jednom restoranu bocu Gaje Promis 2017 platili smo 42 Eura. Probajte izguglati koliko ta boca košta u Hrvatskoj.
Sharing is caring!