Čini se da je trend globalizacije uzeo toliko maha da je sve teže pronaći proizvod koji bi po svojim karakteristikama bio prepoznatljiv za zemlju iz koje dolazi. Iako je Njemačka i dalje sinonim za kvalitetne automobile, Italija za cipele a Francuska za parfeme, razgovori o ovim temama često se svode na “sve ti je to danas manje-više isto”. Vrlo često to čujem za holivudske filmove i mislim da nije daleko od istine. Radi se o filmovima koji se obraćaju publici cijeloga svijeta i bez obzira kakvu priču pričali, pročišćeni su od specifičnosti i kulturnih obilježja pojedine zemlje a projiciraju globalnu, univerzalnu kulturu koja mora biti jednako razumljiva gledatelju u Pekingu, Portoriku i Ponikvama. Preveliki su tu ulozi u igri da svaki detalj ne bi i po nekoliko puta bio testiran na fokusnim grupama. Nije sporno da ti filmovi imaju mnogo drugih kvaliteta, ali autentičnosti i spontanosti meni u njima definitivno nedostaje. Kad govorimo o hrani i piću, tu bi situacija trebala biti nešto raznolikija, iako se ne mogu sjetiti nikoga tko tako efikasno demonstrira globalizaciju kao Mc Donald’s i Coca Cola. S druge strane, sjetimo se maslinovih ulja, sireva, suhomesnatih proizvode, pojedinih pasmina životinja, sorta voća, raznih jela itd…Sve se to može naći na popisu autohtonog blaga neke zemlje i čija se autentičnost i izvosnost može i zakonski zaštiti. A vlastitu autentičnost i vezu s teritorijem nitko tako ljubomorno, praktički odvajkada, ne čuva kao što je čuvaju – vina. Upravo zbog toga razveselio me poziv Ureda za gospodarstvo i trgovinu pri Veleposlanstvu Španjolske u Zagrebu za sudjelovanje na radionici španjolskih vina koja se održala krajem listopada u zagrebačkom hotelu Sheraton. Znala sam da ću s vinima okusiti i djelić španjolskog temperamenta, kulture i teritorija. Vina, ako su dobra, definitivno su proizvodi koji pričaju na svim razinama. Prije nego izbliza zavirimo u okuse radionice, nije naodmet navesti i neke opće podatke o Španjolskoj kao vinogradarskoj zemlji. Iako Španjolska ima više zemlje namijenjene uzgoju vinove loze nego bilo koja druga zemlja na svijetu, ona je treći najveći proizvođač vina, odmah iza Francuske i Italije (ove se dvije zemlje izmjenjuju na prvome mjestu). Španjolska ima vrlo razrađen sustav označavanja kvalitete vina a vinari ga se poprilično ozbiljno pridržavaju. Najvažnije oznake izvornosti, odnosno zemljopisnog porijekla su:
DO (Vinos de Denominación de Origen) – visoko kvalitetno vino sa zaštićenom oznakom izvornosti. Vino je proizvedeno u skladu s parametrima koje propisuje nadležno regulatorno tijelo.
DOCa (Vinos de Denominación de Origen Calificada) – viša je razina od DO. Odnosi se na vino koje je dostiglo vrlo visoku razinu kvalitete kroz dulji vremenski period. Rioja je bila prva regija koja se deklarirala kao DOCa.
VP (Vinos de Pago) – vino imanja, najviša je kategorija a odnosi se na vino prepoznatljivog ugleda dobiveno od grožđa koje je raslo u specifičnim uvjetima klime i tla koji čine određeno područje, odnosno lokalitet jedinstvenima.
VT (Vinos de la Tierra) – vina zaštićenog zemljopisnog porijekla koja dolaze iz bilo koje od velikih i zemljopisno specifičnih zona.
Vratimo se sada na vina koja smo imali priliku kušati na radionici pod vodstvom iskusnog Franje Francema, dopredsjednika Hrvatskog sommelier kluba. Predstavljeno je 8 vinarija: Perelada, Freixenet, Tomàs Cusiné, Parés Baltà, Bodegas Faustino, Baigorri, Protos i Callejo. Od ukupno 13 kušanih vina, 9 ih nosi oznaku DO, a 4 DOCa. Čak 8 vina bilo je, ako ne 100% onda većim dijelom, na bazi sorte tempranillo, a 7 predstavljenih vina dostupno je i u Hrvatskoj. To su Cava Brut Reserva Perelada (AWT International d.o.o.), Freixenet Malvasia Reserva Vintage 2009 (Vivat Fina vina d.o.o.o), Tomàs Cusiné Auzells 2015 (Vinolicious), Parés Baltà Indigena 2014 (AWT International d.o.o.), Tomàs Cusiné Drac Magic 2014 (Vinolicious), Majuelos de Callejo 2012, (Vrutak d.o.o.) i Gran Callejo 2009 (Vrutak d.o.o.).
Vino koje se meni možda najviše svidjelo, a sudeći po reakcijama nisam bila jedina, je BAIGORRI de Garage 2011. Vino je to 100% na bazi tempranilla s oznakom izvornosti DOCa Rioja. Vino još nema uvoznika u Hrvatskoj, ali će ga možda nakon ove radionice pronaći. Inače, ovo vino je bilo 11. po redu, a kako sam pazila da s prevelikom količinom ne pokvarim dojam, ovdje sam se odlučila zaustaviti. Uostalom, ono je u velikoj mjeri zadovoljilo moja očekivanja. S njim je u čašu ušlo zaista nešto što sam doživjela kao dubinski španjolsko, iskonsko, rubinsko…a to je bio osjećaj po koji sam došla. Franjo Francem ga je opisao ovako: “Rubinsko crvena boja, robustno, intenzivnog mirisa, bogato i kompleksno. Duhan, dim, mirodije, papar i crni papar. Sadržajno vino. Odlično vino.” Ako mi je i bilo krivo što sam ustuknula pred kušanjem posljednja dva vina, sjetila sam se izreke koju iskusni hedonisti sigurno znaju, a to je da treba stati ne onda kad je kraj, nego onda kad je najbolje.
OFF THE RECORD:
Kao što je to i bilo za očekivati, na radionici sam srela još 10-ak WOW-ica uključujući i Predsjednicu koja nas voli vidjeti na okupu pa nas je “skupila” za zajedničku fotku. Dok sam ja pokušavala ući u tonalitet s novim selfie-stickom kako bih u WOW memoare zapisala još jedan trenutak zajedništva, jedno puno uvježbanije oko iza objektiva vidjelo je da je kranji trenutak za profesionalnu intervenciju. Bilo je to oko Damira Fabijanića zahvaljujući kojemu je nastala gornja fotografija koja govori vjerojatno više od ovoga teksta. U neslužbenom dijelu događanja neslužbeno sam, i ugodno kao i uvijek, ćaskala malo s Mustafom Topčagićem a saznala sam i da je nezaustavljiva Diana Mikloš pronašla pravu strast u vinu i polaže WSET tečajeve. Još je bila pod dojmom zadnja tri vina večeri. Kad je vidio da ga tražim sa selfie-stickom, Nenad Trifunović Vinopija pobjego je glavom bez obzira, i tako čitateljicama i čitateljima ove rubrike uskratio osmijeh još jednog simpatičnog mi vinskog lica…
Jelena Bulum
WOW slika: Damir Fabijanić
Sharing is caring!
