Vinarija Katich nalazi se u Lovreću, zaseoku Katići, u blizini Imotskog. Vlasnik Nikica Katić, vlasnik tvrtke KATIĆ BAU, građevinar je i poduzetnik koji se zaljubio u vinarstvo i vinogradarstvo, tako da za sebe zgodno kaže da je građe-vinar. Nikicu je igrom slučaja otkrila predsjednica splitskog ogranka udruge WOW (Women On Wine) Adela Zujić Visković, obavljajući građevinski nadzor na tom području. Kao pravi gostoljubivi „čovik“ iz tog kraja, Nikica je žensku vinsku udrugu rado pozvao na druženje i kušanje vina, ali i ostalih specijaliteta. U vinariji KATICH koja se nalazi na nadmorskoj visini od 600 metara, dominiraju masivna hrastovina, kovani lusteri, a onda – kamen, kamen i kamen. Inače, Nikičina konoba, u predvorju vinarije, puna je svojevrsne domoljubne memorabilije, pa je u tom kontekstu pomalo čudno što u nazivu svog vinskog carstva ustrajava na „ch“ umjesto „ć“. – U Lovreću crkva datira iz 1725. godine, a na ploči u crkvi piše „…ova crkva bi posvećena od biskupa Blaškovicha“. Znači, nije „ć“ nego „ch“. Isto tako sam i na dosta groblja vidio da nema „ć“ nego „ch“. A imam i dosta rodbine u Americi koji imaju tu neku svoju američku priču, pa se šalim da je „ch“ u nazivu vinarije zato što proizvodimo vino za Bijelu kuću – kaže Nikica Katich. Bilo kako bilo, on se zasigurno može pohvaliti da su i njegova vina „iskresana od zdravca i žestaca kamena“, a i time što se od tog kamena s brda Vilinjak upravo gradi spektakularna nova vinarija na čak 3.000 četvornih metara. Što se tiče građevinskog posla, kaže da djelatnost potječe još od oca, jer nisi onda mogao birati. Bilo je „daj što daš“ i bori se. I danas je u tom poslu, kao i cijela njegova obitelj, a sve je počelo s tim jednim strojem kojeg je ćaća dotjerao iz Njemačke. – U našem zaseoku svaka je kuća imala bager, sve su to bili gastarbajteri koji su ostavili živote radeći u Njemačkoj, proveli mladost po kanalima i bauštelama, pa se onda vraćali nazad s kupljenim kamionima i bagerima… Lovreć je bio poznat po bageristima koji su radili diljem cijele bivše Jugoslavije i vjerojatno nema gradilišta na kojem nisu bili.Nikicu je, tvrdi, upravo „splet građevinskih okolnosti“ doveo do podizanja vlastite vinske priče. Imao je u svom voznom parku sve što se može zamisliti u građevinskom poslu, pa je bilo samo pitanje dana kad će se svi ti silni buldožeri, rovokopači, freze, aktivirati za potrebe melioracije krša.- Sva su naša vina napravljena od grožđa iz vlastitih vinograda koji se nalaze u Dalmatinskoj zagori, u Imotskom polju. A upravo je ono najvrijedniji dio Imotske krajine kroz koji teče rijeka Vrljika. Prvo se kupio se prvi vinograd, pa se kupio drugi vinograd i sada već „tisno nam“, jer smo došli do 40-50 tisuća čokota loze. Sadašnja proizvodnja je 40.000 boca godišnje.
Hrabri, marljivi i poduzetni Imoćanin, nedavno je kupio propalu Vinariju Imota, poznatu po drugom najvećem vinogorju u ex Jugoslaviji. Usporedbe radi, nekadašnja Imota proizvela bi i do 22 milijuna boca godišnje, otprilike koliko je bilo stanovnika u tadašnjoj državi. i stanovnika. Inače, Imota je naziv starohrvatske županije koja je po podacima iz djela De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta iz 10.stoljeća, pokrivala područje današnjeg Imotskog polja s bližim susjedstvom, te se protezala u unutrašnjost, od Biokova na istok do Neretve, a na sjever do Čvrsnice. Upravo je po Imoti je gradić Imotski, koji joj je i bio sjedište, dobio ime. „Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi.Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani. Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi.Ako je u tebi kap pelima, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina: dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.“
(Izvadak iz „Put u Imotu“, Petra Gudelja)
U tom su kraju ljudi vrlo specifični. Za njih prepreke ne postoje; snalažljivi su, neposredni i uvijek, ako treba i iz rukava – imaju rješenje. Duhoviti su i skloni se našaliti na svoj račun. Kažu da je nakon što je Imoćanin stigao u raj Bog upitao gdje da ga smjesti, a Imoćanin je kao iz topa odvratio: bilo gdje, samo da je uz granicu…Vrijeme je za posjeta WOW-ica loše, kiša se pretvara u susnježicu. WOW-ice sjede u toploj konobi i promatraju. Dočekao ih je jedan građevinar-glavna veza za događaj, onda se za tili čas stvorio gazda, za njim je ušao enolog Viktor, najvažnija osoba u ovom vinskom svijetu. A onda su svako malo ulazili kršni muškarci predstavljajući se kao kuhar, pomoćnik kuhara, konobar… Svi su funkcionirali kao besprijekorno navijeni sat: stručni, ljubazni, susretljivi, vođeni neprekidnim smiješkom na usnama upravitelja stroja, domaćina, građe –vinara.
Potpisnicu ovih redaka misli su vratile puno godina unatrag, u same početke karijere u bankarstvu. Radila sam kao referent u back-officeu poslovnice, bila sam nova u poslu, ali brzo sam pohvatala konce. Baš u to vrijeme otvarala se podružnica u Imotskom, jer imali su snažnu dijasporu i tu se „vrtila lova“. Osim redovnog posla, zadužili su me da obučim kolegu koji je trebao biti voditelj a on se jadan mučio, zapisivao, učio…Sva ta obuka je bila prekratka i vratio se u Imotski još uviejk nedovoljno spreman, a vinskim jezikom – rekli bismo „neobrana grožđa“. Za nekoliko dana nazvao je direktor podružnice i predložio da ja dolazim vikendima raditi u Imotski dok se poslovnica malo ne uhoda. Iako je ponuda bila neslužbena, prihvatila sam ponudu kao dodatnu zaradu, a isplata je bila – u gotovini. Kako su oni to pravdali, tko to zna, ali ovo je bio uistinu jedinstveni slučaj u mom dugogodišnjem stažu. I tada sam definitivno shvatila da za ljude toga kraja prepreka naprosto nema. Stekla sam prijateljstva, ugošćavali su me domaćinski, dolazila sma kod njih u kuće. Nakon dvije godine direktor podružnice Imotski postao je važna faca u Upravi Splita i mene lansirao u voditeljske vode, najmlađu od svih. Bila je to moja odskočna daska u karijeri i to na način koji nikada neću zaboraviti. Takvi su vam to ljudi. “Matani”.
A sada o vinima:
Nakon tri prekrasna bijela vina, izvrsnog pršuta, sira i kulena kojeg sam Katić radi (jer izgleda da mu fali aktivnosti, pa uz vađenje kamena, rada oko vinograda i vinarije, mora još i koji kulen napraviti i to kulen koji bi mogao „pobiejditi“ i onaj slavni, slavonski), WOW-ice su prošetale vinarijom, odmjerile inoxe, onjušile nove bačve, barrique i one veće, izašli u vanjski dio gdje mlada kujundžuša, pošip i chardonnay 2021. provode svoje djetinjstvo i ranu mladost. Prekrasno je kušati onako direktno iz bačve, kad orosi se čaša i zamuti mlado vino. Uslijedila je peka, kuhari su se iskazali i pečenjem i serviranjem, a enolog je otvorio crni blend sorti merlot, syrah, cabernet, trnjak.
Kad smo mislili da je sve gotovo, stiglo je veliko iznenađenje – merlot koji još nije spreman za prodaju.
Završno vino
Još ne buteljirano
Samo o sebi
Priča sve
Kušao se barikirani merlot 2018. poslužen direktno iz bačve u bocun od pola litre. Prvi maleni gutljaj – nezaboravan. Gershwinova rapsodija u plavom, skladne note bobica i šljiva s malo duvana u pozadini. Prva asocijacija – čuveni merlot Petrus, jedno od najpoželjnijih vina na svijetu, koje zovu još i “vino svijeta”. Znam da za Petrus treba biti oprezan prilikom kupovine da ne bi bilo krivotvoreno, ali ovo vino, ovaj merlot Katich, sasvim sigurno nije krivotvoren.
Katić bi da još ostanemo. Spominjao je kobasice na gradele, ali to su ipak ostavili za idući posjet. Valja m napomenuti, da su WOW-ice cijelo vrijeme služili snažni muškarci: servirali, točili, kuhali i prali posuđe. Blago njihovim suprugama. Ali kao šećer na kraju, stigla je mlada djevojka sa sočnom baklavom. Ovo je moja kći, ponosno ju je predstavio gazda, i nju zanima vinarstvo. Wow!!
Za kupnju vina dobili smo popust, a gazda koji uživa u darivanju, svima je poklonio još po bocu Kujundžuše 2020. Kažu ljudi da je ime te autohtone imotske sorte izvedeno iz prezimena Kujundžić, ili je možda to prezime nastalo od imena sorte. Tko će znati. Ostale istoznačnice ovog kultivara su kojunđuša, tvrdac, žutac, tvrdorijez. Bez obzira na ime, uzdravlje! Ovamo će se ponovno doći.
Tekst: Nada Piacun
Fotografije: Adela Visković
Sharing is caring!